Neki uzroci niskog samopoštovanja

Samopoštovanje se ne razvije preko noći, niti nastaje kao rezultat jedne odluke, lošeg ponašanja ili događaja. Ono se gradi postepeno, od djetinstva, kada naši roditelji brinu o nama, dalje se razvijajući kroz vlastitu brigu i staranje o sebi.

Neki od nas imali su sreće da ih roditelji prihvate, pruže pomoć i ljubav što može biti jedan od čvrstih temelja za stabilno samopoštovanje u odrasloj dobi, dok na žalost neki nisu imali tu sreću jer njihovi roditelji nisu znali pružiti osjećaj sigurnosti, podijeliti ljubav, niti pružiti adekvatnu pomoć. Možda je ni sami nisu dobili od svojih roditelja.

Naša sjećanja iz djetinjstva često su maglovita, nejasna, naročito kada se nekih događaja ne želimo sjetiti. Odgajajući vas vaši roditelji su, vjerujemo, učinili sve što je bilo u njihovoj moći, dok su njihove moći vjerovatno bile ograničene onim što su oni doživjeli u svom djetinjstvu. Svrha prisjećanja prošlosti nije okrivljavanje roditelja, već je cilj oslobađanje prošlosti i izgrađivanja sadašnjosti. Stari obrasci ponašanja, zasnovani na krivici, strahu, depresiji ili bijesu, mogu remetiti vaš sadašnji život, utjecati na odnose s drugim ljudima sve dok ih ne prepoznate i dok ih se ne oslobodite.

Kada oprostite vašim roditeljima za ono što vam nisu uspjeli pružiti, tek tada ćete moći zaista započeti brigu o sebi. Postoji niz mogućih okolnosti koje su se događale u djetinjstvu, a koje su mogle dovesti do toga da odrastete sa osjećanjem nesigurnosti i neadekvatnosti.

– Neki od vas su odrastali uz prezaštićenog roditelja. Dijete koje je u djetinjstvu bilo prezaštićeno možda nikada nije uspjelo savladati rizik nezavisnosti i povjerenja prema svijetu izvan vlastite porodice. U odrasloj dobi takve osobe se mogu osjećati nesigurno, manifestirajući naglašen strah odvajanja od sigurne osobe.
– Odbacujući roditelj – Neki roditelji djeci dodijele osjećaje da su nedovoljno željena. Ovaj duboko disfunkcionalan stav dovodi do toga da neka djeca odrastu u uvjerenju sumnje i u samo pravo da postoje. Takve osobe sklone su samoodbacivanju i samokritičnosti.
– Odrastanje uz pretjerano kritične roditelje, koji su konstantno postavljali nedostižne standarde ponašanja su jedan od uvjeta da steknete osjećaj krivice. Takav stil te misao „Što god da uradiš, nisi dovoljno dobar“ postane dio vaše svakodnevnice. U odrasloj dobi takve osobe teže savršenstvu kako bi nadišle dugo prisutan doživljaj manje vrijednosti.
– Zlostavljanje od strane roditelja – Seksualno i fizičko zlostavljanje su ekstremni oblici zlostavljanja, na žalost neke osobe posjeduju to iskustvo. Odrasle osobe sa iskustvom zlostavljanja tijekom djetinjstva, u odrasloj dobi suočavaju se s opasnošću da postanu vječite žrtve ili razviju neprijateljski stav prema svijetu.

Osobe razviju nekada agresivni stav i njihovim životom dominira bijes koji može biti okrenut prema sebi ili drugom.
– Osobe koje su tijekom djetinjstva doživjele gubitak bliske osobe mogle su odrasti sa osjećanjem napuštenosti, praznine i nesigurnosti koje je kasnije moglo biti potkrijepljeno gubitkom značajnih osoba u djetinjstvu.
– Neki roditelji su bili preokupirani samim sobom, svojim poslom ili drugim brigama, što je uticalo na nedostatak podrške i ljubavi prema djeci. Djeca koja su prepuštena sama sebi često odrastaju uz osjećanje bezvrijednosti, nesigurnosti i usamljenosti.
– Pretjerano udovoljavajući roditelj nije naučio svoje djete da odlaže zadovoljstvo i nije ga naučio da postoje granice. U odraslom dobu takvim ljudima je često dosadno, nedostaje im upornost i ustrajnost. Skloni su uvjerenju da su centar svijeta, dok im nedostaje težnja da preuzmu odgovornost za vlastiti život.
Da li ste se prepoznali u nekoj od kategorija? Možda su se neki prepoznali u više kategorija.
Ovaj tekst je namjenjen onima koji čitav život nose teret vlastite prošlosti, osjećanje nesigurnosti i krivice. Cilj prisjećanja događaja iz djetinjstva, kao što sam rekla, nije okrivljivanje roditelja, već pronalaženje snage u sebi jer nedostatak iz prošlosti moguće je nadići jedino ako postanete dobar roditelj samom sebi.

Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije