Moja razmišljanja o smislu života

Mnogi se pitaju koji je smisao života. Zašto sam ovdje? Zašto sve mora biti baš tako? Što bi se desilo da sutra, kad se probudim, ne odem u školu? Bi li se išta promijenilo?
Svaki je čovjek jedinka za sebe. Iako nas vlade, religije i korporacije pokušavaju uvjeriti u suprotno, najvažnija osobina čovjeka je njegova unikatnost. Ni jednojajčani blizanci nisu jednaki.
Čak ni klonovi ne moraju nužno biti jednaki. Ako je, primjerice, jedan odgojen u Kini, a drugi u Americi, zbog situacijskih i kulturoloških razlika oni će biti toliko različiti da nema ni govora o identičnosti. Čak nam ni lijeva i desna strana tijela nisu jednake. Ako je to zaista tako, a jest, onda je i smisao života potpuno individualna stvar.
Mislim da je težnja većine ljudi da u životu ostave traga. Većina nas se trudi da, na neki način ostavi trag. Neki potroše život gradeći najvelebniju kuću u selu. Dovrše je tek kada su spremni za mirovinu i kad im više zapravo i ne treba. To je otprilike i vrijeme kada njihova djeca odluče živjeti svoj život, otići svojim putem i ostaviti sve za sobom.
Drugi se posvete karijeri i poslu. Pritom zaboravljaju da novac ne mogu odnijeti sa sobom u grob.
Treći pokušavaju biti društveno aktivni i odgovorni. Posvećuju život višim razlozima i silama.
Četvrti se odaju letargiji i malodušnosti. Žive jednostavno i čekaju da im život prođe.
Svatko ima svoj put i svačiji je vrijedan poštovanja. Ni ambicije, ali ni mogućnosti nisu iste. Sve je to razumljivo. I svatko na svoj način nastoji ostaviti trag.

Izdvojila bih samo riječi jednog mislioca.Rekao je: «Želim da mi na grobu piše samo jedno: Volio sam». Ciljevi čovjeka previše obuzmu. Obuzmu ga do te mjere da zaboravi živjeti. Buda je rekao: «Putovi su za putovanja, a ne za odredišta». Zaista. Zar da potrošim 2, 5 ili 10 godina života s opsesijom kupnje auta, završavanja studija ili gradnje kuće? A što je sa svim ostalim? Zar je nužno žrtvovati sreću danas, da bismo mogli biti sretni za 10 godina? Mislite li da ćete biti potpuno sretni kad konačno uselite u tu kuću?
Ili će se urotiti sve nepoznate sile i zadati vam neki novi, još plemenitiji cilj?
Moja razmišljanja nisu anarhistična ili usmjerena protiv ambicija. Samo želim naglasiti da ne smijemo zaboraviti živjeti dok se penjemo k ostvarenju ciljeva. Samo smatram da im ne treba robovati.
Kad se pitam koji je smisao života obično se sjetim Boba Dylana: «Koliko puta čovjek treba pogledati gore, prije nego što vidi nebo?» Uživanje u sitnim stvarima koje čine život.
Kako to ostvariti?
Nema jednoznačnog odgovora; svatko treba naći svoj recept. Nekoga beskonačno vesele čavrljanja uz kavu, s ljudima koje voli. Nekoga ushićuje boravak u prirodi. Netko živi za voljenu osobu. Netko razvija pobjedničke šahovske strategije. Netko doživljava mentalne ugode penjući se s biciklom na vrh Motovuna. Toliko mogućnosti, a tako malo vremena.Ipak, važno je ne dignuti ruke i ne izabrati ništa. A mnogi to čine. Žalosnu je istinu rekao britanski časnik Murphy: «Milijuni priželjkuju besmrtnost, a ne znaju kud bi sami sa sobom u kišno subotnje poslijepodne.» No, čemu trošiti vrijeme pokušavajući definirati smisao života? Počnimo živjeti!

Autor: (Vanda Velagić, 4.j.g. SŠ Mate Balote Poreč)

Preuzeto: http://www.parentium.com/prva.asp?clanak=16206