Kako s djetetom razgovarati o smrti bliske osobe?

Svima nam se već od same pomisli na dijete koje tuguje “naježi koža” pa o tome najradije ne bismo ni razmišljali. Nažalost, vrlo je malo djece koja se tijekom svog odrastanja nisu susrela sa smrću. Bez obzira na to umru li druga djeca u obitelji, roditelji, bake i djedovi, učiteljice, prijatelji ili neke druge djetetu važne osobe, prvi poriv nam je zaštititi ga od boli najbolje što možemo.

Djeca doživljavaju gubitak na način različit od onog na koji to doživljavaju odrasli. Ovisnija su o svojoj neposrednoj okolini, pogotovo o odraslima koji o njima brinu zbog čega je za njih gubitak vrlo često povezan s intenzivnim osjećajima nesigurnosti i bespomoćnosti. Dijete koje tuguje treba svoju obitelj kao najvažniju podršku jer tugovanje je intimni proces i ono se najprirodnije odvija u obitelji. Djetetu treba što prije reći informacije i objašnjenja o smrti bliske osobe, prikladne njegovoj dobi. Pokazalo se da su najbolja jasna i izravna objašnjenja, bez apstraktnih pojmova te ona koja smanjuju mogućnost stvaranja fantazije zbog nedostatka informacija. Ujedno, dijete trebaju informirati i s njim razgovarati emocionalno najbliže osobe. Ne govorite djetetu da je premalo, da neće razumjeti i u komunikaciji s tugujućim djetetom ne treba samo govoriti. Slušajte, gledajte dijete, otvorite srce.

Kako reći djetetu tužnu vijest?

“Moram ti reći nešto jako tužno. Jučer se dogodila nesreća i … je poginuo.” Znaš da je baka bila jako, jako bolesna. Dugo se liječila, ali bila je jako bolesna i nisu joj pomogli lijekovi. Moram ti reći nešto tužno – umrla je.”

Nikako ne govorite: “Tata je zauvijek zaspao.” (Djeca se mogu bojati usnivanja nakon toga.) “Baka se razboljela i umrla.” (Većina djece je često bolesna. Bolje je reći: “Baka je bila jako, jako bolesna, više nego što smo mi ikada bili.”
) “Ljudi koju umru idu na dugo putovanje.” (I djeca i roditelji idu na putovanja često.)
 “Bog je uzeo tvog djeda.” (Dijete može misliti da Bog može uzeti vrlo brzo i njega i da nije sigurno. Ako želite podijeliti s djetetom vjerske osjećaje radije recite: “Bog će se brinuti za njega”).
 “Otišao je u bolnicu i umro.” (Dijete može misliti da je odlazak u bolnicu uzrok smrti.)

Što reći djetetu koje plače i jako je tužno?

“Znam koliko ti je teško, u redu je da plačeš? I ja sam tužna. Dopusti mi da te držim. Znam da ti je teško, kao i svima nama. S tobom sam.”

Nikako ne govorite: “Nemoj plakati, nemoj biti tužna.” (Na ovaj način djetetu ne priznajemo njegove osjećaje ili mu govorimo da su neprikladni.) “Nemoj plakati, tata bi htio da si hrabar.” (Ne dopuštamo pokazivanje osjećaja i potičemo osjećaj krivnje kod djeteta radi njegovih osjećaja.)
 “Već je prošlo nekoliko dana, mislila sam da više nisi tako tužan.” (Požurujemo dijete u procesu tugovanja.)

Što kad odrasla osoba pokazuje snažnu tugu i plače?

“Sad sam jako, jako tužna. Bit ću dobro. Osjećam se bolje nego prije, ali još uvijek ima trenutaka kad sam jako tužan. Žao mi je ako se plašiš kad me vidiš uznemirenu. Bit ću bolje, ali sam sad tužna.”

Nikako ne govorite: “Nije ništa, odrasli ne bi smjeli plakati.” (Dijete zna da ste i vi tužni, zna kad ne govorite istinu.) “Za mene je život gotov.” (Ovakve konačne rečenice izazivaju strah kod djeteta. Pokazujte emocije, ali i pozitivna očekivanja).

Što ako Vas dijete pita hoćete li i Vi umrijeti?

“Ja sam dobro i s tobom sam. Nadam se da ćemo ti i ja dugo, dugo živjeti. Većina ljudi dugo živi i ostare zajedno. Nadam se da ću i ja ostarjeti i dugo živjeti, nadam se da ćeš i ti? Čini se da si se preplašila kad si vidjela da sam prehlađena. Bit ću dobro. Većina bolesti nije opasna, bit ću dobro za nekoliko dana.” 
Nikako ne govorite:
 “Ja neću nikada umrijeti.” (Ne dajte djetetu ovakva obećanja, dijete zna da to nije istina.)

Što reći ako djeca osjećaju krivnju?

“Znam što misliš. Mnogi se osjećaju krivima kad im netko umre. Zbog čega se ti osjećaš krivom? Zašto misliš da je to što si učinio tako loše? Misliš li da ti ona ne bi nikad oprostila to što si učinio? Ili možda znaš da bi ti oprostila, a žao ti je što si to učinio? Sjećam se kad si tako nešto rekla meni. Iako mi nije bilo drago, i dalje sam te voljela.
 Ponekad kad netko umre, djeca sebe optužuju. To nikad nije djetetova krivnja.
 Čini se da se sjećaš samo onoga što si mu rekao i zbog čega ti je sad žao. Pokušaj se sjetiti koliko te je volio. Pokušaj se sjetiti i lijepih stvari koje ste radili. Ima ih puno, zar ne?
 Ako ti je jako teško napiši joj pismo i reci koliko ti je žao. Ako želiš pročitaj ga glasno. Kad bi ga ona čula, siguran sam da bi razumjela i nasmiješila se.”

Nikako ne govorite: “Ne osjećaj se tako.” (To ne pomaže, a može i štetiti jer djetetu poručujemo da se ne smije tako osjećati, da to “nije u redu”.) “Nemoj biti tužan. Ljudi koji umru su sretni i na nebu.” (Na ovaj način djetetu govorimo da su njegovi osjećaji potpuno neprikladni.)
 “Nema razloga da se osjećaš krivom. ” (Pokušajte razumjeti prirodu krivnje. Objasnite djetetu da je normalno da se ponekad tako osjeća, ali to ne znači da je odgovorno za smrt. Ljubav će prevladati krivnju.)
 “Toliko je vremena prošlo otkako je umro, ne mogu razumjeti da se još osjećaš krivim.” ( Time pokazujemo neprihvaćanje djeteta i požurujemo ga u procesu tugovanja.)
 ” Možda si sad naučio lekciju, i drugi put ćeš paziti što govoriš.” (Izazvati još veći osjećaj krivnje je okrutno.)

Način reagiranja na gubitak kod djece različite dobi
U komunikaciji s djecom odrasli uvijek trebaju težiti iskrenosti, ali vodeći računa o djetetovoj dobi, njegovom razumijevanju i razini logičkog rezoniranja tj. na jeziku primjerenom njegovoj dobi i razvoju. Djeca do tri godine starosti ne mogu razumjeti pojam smrti jer im emocionalne i kognitivne sposobnosti nisu dovoljno razvijene da bi shvatili gubitak pa smrt doživljavaju kao spavanje ili napuštanje. Nerijetko stoga traže umrlu osobu i pitaju kada će se vratiti. U ovoj dobi nemaju razvijen rječnik za imenovanje osjećaja, nemaju pojam o vremenu, a smrt i odsutnost za njih imaju isti učinak. Od treće do sedme godine djeca su intuitivno svjesna gubitka, iako ga još uvijek ne mogu razumjeti. Snažno reagiraju na smrt i vrlo je važno način na koji ćemo im objasniti situaciju. Ona ne razumiju da je smrt nepovratna i da smrću prestaju životne funkcije (“Možemo li pomoći djedu da ustane iz groba?, Je li djed gladan?”). Stoga nije opravdano smrt objasniti spavanjem ili odlaskom na put jer bi se kod djece mogao javiti strah u situaciji kada roditelj želi popodne odspavati ili kada odlazi na službeni put. U ovoj dobi djeca su sklona sebe doživljavati središtem svih događaja (takozvano magično mišljenje) pa mogu misliti da su neki njihovi postupci ili misli doveli do smrti voljene osobe. Budući da odrasle, a pogotovo roditelje, smatraju jakim i moćnim osobama, često imaju dojam da je pokojnik mogao utjecati na smrt i da je sam odlučio umrijeti. Stoga se može javiti i ljutnja na umrlu osobu jer misle da ih je namjerno ostavila. Ponekad se, zbog toga što se ne mogu nositi s osjećajima krivnje i bespomoćnosti, javlja i ljutnja na one koji su ostali živi. Često se javlja strah da će i ostali umrijeti i da će ostati „sami na svijetu“ pa pokazuju jaku vezanost za preostale odrasle osobe u svojoj okolini.

U razdoblju od sedme godine do adolescencije djeca shvate da je smrt trajna, nepovratna i neizbježna te da će i sami jednom umrijeti. Reagiraju pokazivanjem intenzivnih emocija tuge, tjeskobe, srdžbe, neprijateljstva kao i često povlačenjem od drugih jer ne razumiju što se zbiva, a ne usude se to pokazati. Mogu se javiti teškoće u školi i problemi s učenjem, gubitak samopoštovanja kao i poremećaji spavanja te razni drugi tjelesni simptomi (glavobolje, bolovi u trbuhu i slično).

Kako bismo mogli pružiti podršku djetetu, važno je poznavati njegove potrebe u procesu tugovanja. Neke od njih su temeljne i tek se njihovim zadovoljenjem može djetetu pomoći da zadovolji druge potrebe.

Dijete treba:
– sigurnost (zbrinutost) nakon gubitka bliske osobe
– jasne informacije o smrti
– strpljenje odraslih za izražavanje osjećaja
– osjećati se uključenim i sjećati se umrle osobe
– nastavak uobičajenih aktivnosti primjerenim njegovoj dobi
– ljude – bliske osobe koji će odgovarati na pitanja
– saznanje da nije krivo za nečiju smrt
– saznanje da su odrasli sve učinili te da ni oni ni umrli nisu mogli spriječiti smrt
– vremena da prihvati da je život sada drukčiji

Najčešće predrasude koje odrasli imaju vezano uz gubitak u dječjoj dobi:
Dijete nije svjesno gubitka/onoga što se događa. Vrlo često, pogotovo ako dijete ne pokazuje za nas očekivane reakcije, odrasli smatraju da nije svjesno gubitka i onoga što se događa oko njega, međutim to nije točno. Dijete je možda premalo da bi moglo jasno verbalizirati svoje osjećaje ili se možda nalazi u okolini u kojoj se ne osjeća sigurnim pokazati kako mu je. Međutim, dijete je uvijek svjesno da se nešto događa.
Bolje ne pričati o tome, samo će se rastužiti. Ovo je rečenica koju odrasli izgovaraju kako bi zapravo zaštitili sebe od razgovora s tugujućim djetetom. Dječja tuga je nešto izrazito teško odraslima, dovodi nas u kontakt sa vlastitom tugom i često u nama budi osjećaj bespomoćnosti. Važno je znati da je dijete koje je nekoga izgubilo tužno bez obzira na to razgovaramo li s njime ili ne. Ukoliko sa djetetom ne razgovaramo o tome, ostavljamo ga samoga s njegovom tugom (“sa slonom u sobi”). Ako razgovaramo s djetetom pružamo mu ruku kroz proces tugovanja, dajemo mu osjećaj sigurnosti i podrške.
Ako ne govori o tome ili ne plače, mora da ne osjeća gubitak. Djeca, pogotovo manja, imaju poteškoća s verbaliziranjem osjećaja, međutim to ne znači da ne osjećaju. Osim toga različita djeca mogu različito reagirati u situacijama gubitka i stresa povezanog s njim. Iako najčešće pokazuju tugu, podjednako je moguće da dijete bude ljuto, agresivno ili da naprosto ne želi prihvatiti to što se dogodilo. Moguće je i da djetetu treba više vremena ili ne želi opteretiti odrasle koji tuguju pa se ponaša kao da se ništa nije dogodilo.
Najbolje je da zaboravi (treba ga zaokupiti drugim stvarima). Pomislite kako bi vam bilo da netko do vas očekuje da zaboravite neki svoj težak gubitak – zvuči nemoguće, zar ne? Isto se tako osjeća dijete od kojeg očekujemo da zaboravi gubitak; to je naprosto nemoguće. Dijete se doduše može ponašati kao da je zaboravilo kako bi ispunilo očekivanja odraslih oko sebe, ali to ne znači da je zaboravilo. To samo znači da je samo sa svojom tugom. Djeca, isto kao i odrasli imaju potrebu razgovarati i prisjećati se umrle osobe i važno je da im to omogućimo. S druge strane, ako dijete ima potrebu nastaviti s nekim svakodnevnim aktivnostima i preokupacijama potrebno je to mu omogućiti i ne zamjerati mu misleći da mu “nije stalo.”

Izvor: http://www.klinfo.hr/roditelji-3/roditelji/kako-s-djetetom-razgovarati-o-smrti-bliske-osobe/